Osim vanjskih utjecaja (nafta, poljoprivreda) povećavanja cijena na domaćem tržištu, moramo se osvrnuti i na tipične unutarnje, hrvatske uzroke. To su: visoka stopa rasta BDP u zadnjem kvartalu, ali isključivo povezana s povećanjem osobne potrošnje, a ne porasta investicija u proizvodnji  namijenjenoj izvozu, što pregrijava nacionalnu ekonomiju.  Nadalje to je visoko vanjsko zaduženje i alarmantan porast ukupnog duga države koji iznosi 129 milijardi kuna.   Upravo ti pokazatelji prisilili su središnju banku na  nastavak restriktivne monetarne politike, posebno ostanak ograničenja na rast kredita. Sljedeći tipično hrvatski generator povećanja cijena  je problem neplaćanja i trend rastuće nelikvidnosti.

Ilustrirati ćemo ih kroz jednu  hrvatsku priču. Poduzetnik proizvodi purane i plasira ih, na primjer, u zdravstveni sustav (bolnice) gdje je plaćanje 250 dana od dana primanja računa. Na izdani račun on odmah plaća PDV. Zna unaprijed da neće imati dovoljno novca za plaćanje svojih radnika, kao i svih sirovina koje mu ulaze u proizvodni proces (starteri, hrana, veterinar, markice itd.) Prisiljen je otići u poslovnu banku, gdje diže okvirni kredit od 100 kuna (služim se cijelim brojevima za pojednostavljenje problema). Na taj kredit dobiva efektivnu godišnju kamatnu stopu od 8%. Što znači da za godinu dana mora vratiti 108 kuna. Kako će on vratiti 108 kuna?

Jednostavno povisiti će svoju proizvođačku cijenu i umjesto 4 kune puran sada košta 5. Tu se sada javlja i pitanje korupcije (o tome nekom drugom prilikom). Nadalje, pošto je cijena purana sada 5, a nije više četiri, radnik će trebati više realnog novca za kupnju hrane. Vršiti će pritisak, preko sindikata za povećanje plaće, koja nije popraćena porastom produktivnosti. Vlada Ive Sanadera zbog skupih postizbornih kompromisa i nedostatka progresa u strukturi rasta morati će popustiti i dozvoliti gransko povećanje plaće, koje će financirati tiskanjem novca. I eto nam inflacije od preko 5%. Ja ipak osobno vjerujem u guvernera Rohatinskog koji će pokušati to spriječiti.

Umjesto zaključka. Tragedija Republike Hrvatske (u zadnjih 17 godina) je što do sada nije imala jasno definiranu ekonomsku politiku (čitaj politike). Na primjer:  industrijsku politiku, poljoprivrednu politiku, turističku politiku, monetarnu, fiskalnu politiku koje bi štitile nacionalne interese. Bojim se, da je neće imati niti sada kada se formira Vlada desnog centra koja je pristaša brzog pristupanja  u EU, bez obzira na nacionalne strateške interese.  Nastaviti će provoditi sličnu ekonomsku politiku kao i dosada, koja je doduše usklađena s politikama EU, što ne mora biti i nacionalni interes. Dovoljno je samo usporediti tehnološku razinu gospodarstva Hrvatske i EU (fićo i ferari) da bi i ekonomskom laiku bilo jasno da gospodarski interesi EU nisu nužno i gospodarski interesi Hrvatske. (osobno bih volio da što prije uđemo u EU, pošto nam bolje ide kada imamo ekonomske tutore i mentore, ali ne razbijenih koljena i spuštenih hlača) Očekuje nas dakle zanimljiva godina, gdje bi trebalo početi malo više štedjeti,  a malo manje kupovati nepotrebnih proizvoda.